ogledalo duše

Savršeno čista ordinacija s mirisom od kojeg poželim svaki put okrenuti glavu prema vratima i pobjeći iz vlastitog života uvijek odaje beskrajni sklad, red i mir. Haj'mo reći mir. Čekaonica je savršena, ima tri reda stolica, po jedan naprijed, lijevo i desno, sa po tri stolice. Postoji mala ploča na kojoj dječica šaraju i igraju se dok čekaju svoj red, u sredini je stol sa žutom štampom, a u gornjem desnom kutu televizija na kojoj je uvijek redovono turska sapunica. Kao što rekoh, sve savršeno. Sad, u mojim ili nekim tuđim kriterijima- nije posve ni bitno, bitno je da se ljudi trude zadovoljiti većinu. Meni je često dosadno u toj čekaonici pa posmatram oko sebe. Uvijek sjedim lijevo od ulaza, da mogu gledati kroz prozor. Nije baš neki pogled, ali dosta često naiđu neka poznata lica pa to bar za djelić sekunde umiri moju dosadu. Ovaj put je lijevo sjedila neka teta sa svojom djecom, pa sam bila primorana sjesti prekoputa. Ispod prozora. Zurila sam prvo malo u stol ispred sebe na kojem su već tjednima iste novine od kojih mi ni jedno slovo nije izgledalo interesantno. Sve i da sam htjela gledati tursku sapunicu ne bih mogla jer bi mi se vrat vjerovatno iskrivio dok pokušavam uhvatiti titlove. U torbi sam imala knjigu, ali mi je bilo čudno izvaditi je nasred čekaonice, pogotovo jer mi je sestra naglasila da bih trebala brzo doći na red. Shvatila sam da sjedim na srednjoj stolici od moguće tri. To sigurno ima neku psihološku pozadinu,pa sam počela razmišljati o tome. Jesam li sjela u sredinu iz straha od samoće tako da tko god uđe mora sjesti do mene? Ili sam sjela u sredinu iz mizantropije tako da svatko tko uđe odabere neko drugo mjesto? Znala sam da to nema vele smisla,pa sam odustala od kreiranja (još jedne) dijagnoze.Tada sam pomaknula glavu malo ulijevo i vidjela prozorsku dasku. Savršenu, bijelu prozorsku dasku ispod očišćenog,savršenog prozora sa savršenim, bijelim zavjesama i na njoj- četiri mrtve muhe.

Možete ući.
?

Počnete se tada pitati različita pitanja.

Na lijepu, njegovanu, dugu kosu kad dođu uši- čovjeku dođe da se ubije. Netko da mu uništi što je godinama čuvao, puštao i milovao, volio kao dijete i gradio na tome svoj ugled? Plakat će mali čovjek i vrištati, ali u tom trenutku će zaboraviti da se valjao po prljavim stubištima, zemlji i pržini. Odakle uši u zdravoj kosi?

Moj Aleksa, vidiš li šta ti nasta od kose? Ma ne da su ti je uši zaposjele, to su krvoločine, to su gnomovi i trolovi. Vrište sa razjapljenim čeljustima neke ružne glasove, a mi ih moramo slušati. Bjesne po svojim foteljama i izuvaju smrdljive cipele za večerama. Niz bradu cure im masti sladila od naše krvi, piju nam je svaki dan. Razgorače oči pa im trepavice otpadaju i ruše nas male jadnike po ulicama tvoje kose. Moj Aleksa, šta ti ovo uradiše od grada?

Oj, Malograđani, odijela vaša čista su. Mi ih peglamo i ravnamo a vi pljujete na naše ruke. Mi vas pitamo da nam date končić sa rukava ne bi li zašili neku pozornicu, a vi hračete po našoj kulturi. Mi vas pitamo okrajak kruha, a vi prdite po našim očima.

A ja sam vas branila, svinjad jedna. Ja sam prva stajala ispred vaših blatnjavih noktiju i govorila da niste tako loši i da je Mostar više od vas. E pa nije, srušili ste sve što ste mogli. Popišali ste nam poeziju i kazalište i književnost. Sve ste srušili,gamad jedna. Uvukli ste se u škole i u udruženja pa sad samo češete svoje zaražene kosurine i prosipate štetočine po nama svima. Evo vam zemlja i pare, jeble vas one.

Aleksa Šantiću, nisam sigurna da još želiš park u ovoj ruini. Sad na tvojim klupama i golubovi moraju dolaziti noću. Tamo ni djeca ne dobiju korice kruha, a kamo li oni. Sad će tamo doći neka mladež da ti pročita riječ,ali horda velikih štovatelja Domovine i Grada će ih izbičevati da im uzmu i spale papire.

Gugo, vidiš li ti šta su ti od grada uradili? Mi smo, bola' sada isprdak, a bili smo nekad narod! I ti si to govorio. Vidi nas, brate- ni na šta ne sličimo. Ne citiramo knjige već malograđanštinu. Eto na šta smo spali.

Plitke su vam hlače od odijela pa vam se vidi crta od guzice
Oj, Malograđani, govore vam čistači ulice:
Hvala lijepo na velikodušnom doprinosu za čišćenjem nam želji
baš vam lijepo stoje na sakou krpelji.

Aleksa?
VELIKE RIJEČI ZA VELIKE LJUDE, VELIKI LJUDI ZA VELIKA VREMENA.

Još su nam mala vremena.

Mi, malograđani s Kolodvora ZOO.

Sitne su pahulje ali se ipak zakače za moj kaputić. Žena je lijepa kad se tako osjeća. Kaputić mi se slaže sa čizmama, a torba se slaže s kaputićem. Na vanjštini sam dosadna i složena. Kosa leprša i kupi pahulje, vesela je i slobodna. Unutra sam sretna i razdragana, šarena i nova. Potpuno nova. Nosim što sam prije sakrivala jer mi je bilo preriskantno. Haljina i čarape iako je prosinac i hladno je (pa čak i u Gradu snijeg leprša), tri komada nakita koja nužno ne idu jedan uz drugi, ali me čine bogatom i sretnom. Kao kad uzmeš stari gramofon i vratiš ga u sobu nakon milijun godina. Kaiš koji je star milijun godina nešto je što bih bacila da sam ona od prije par godina, a sada je možda i najslađi dio ove moje vanjštine.

Imam potrebu da se obnovim, a to mi i uspjeva. Bliži se nova godina a ja sam tradicionalno praznovjerna što se toga tiče. Kako uđeš u novu godinu, takva će ti cijela biti. Prošle godine bila sam u prostoru prepunom ljudi, nije mi bilo zabavno i štikle su me ubijale. Te štikle jedne su od najudobnijih koje imam, ali sam tu večer bile su bolne. Ove godine imam posuđenu haljinu i nije mi bitno što je posuđena. Kad čovjek odredi oko čega se neće opterećivati, ne bi vjerovao kako taj popis može biti dugačak. Haljina, boje, kosa, slušalice... Sve to mi je ono oko čega se ne opterećujem, a čini me tako sretnom.

Penjem se vjerovatno najstrmijom ulicom u gradu i na vrećici primijetim neku ceduljicu. "We love you, J.B." Prijateljstvo je tako dragocijeno, a one su tako lijepe kad se smiju. I one su na vani složene, a unutra tako razdragane i vesele. Čovjek je sretan kad vidi da je voljen. Kad osjeti, pročita, čuje i namiriše da je voljen. One to znaju posložiti sve u jednu kavu, a ja se trudim šapnuti im isto to dok sipaju šećer iz vrećice u šalicu. Glas se nekad izgubi među zvukom sudaranja zrnašca, ali ja znam da one to čuju, znam da jesu...

Toplo mi je. Toplo mi je i na vani i unutra. Oko ruka, oko vrata i oko srca. Imam novi parfem i drago mi je što će mi doživotno na ovo mirisati. Radujem se novim danima u novoj godini. Započet ću je u gradu u kojem želim studirati, nadam se da i to nešto znači. Povjerovat ću praznovjerju samo onda kad se uvjerim da sam ja u pravu. Nema tu velike mudrosti, ja mogu biti d(r)ama na dvije noge, ali ja prihvaćam samo ono što meni odgovara. Priznajem.

Sitne su pahulje, kao moje misli. Lepršaju po zraku kao moje ime kad ga izgovoriš. Bilo je tako grubo dok nije došlo pod tvoje zube. Hladno je kao moja koža kad je dotakne vjetar. Bila je tako gruba dok nije došla pod tvoj dah. Dani su mi lijepi kao moja ljubav. A bila je tako gruba dok nije došla pod tvoj glas.

[Počinje kad se ruke smire i gledaš ispred sebe, a znaš da je to ono što trebaš vidjeti. Dva sata prije sam se bojala svega što bi me moglo poremetiti u toj situaciji, svega što bi mi moglo pomesti plan, a sada... Sada bih najradije zauvijek ostala tu, tako posebna i njemu i sebi, tako voljena.

Čak i onaj trenutak prije je sličan. Ono kad me pogleda u oči i kad ja znam da je to način na koji želim da me cijeli svijet gleda. Kad bih mogla svojim očima pogledati svoje oči, voljela bih da se tako gledam.
Čak i onaj trenutak prije toga je sličan. Kada znamo da se nismo vidjeli mjesecima, a svejedno se ponašamo kao da smo svaki dan zajedno. Tko zna, možda je to zbog toga što i jesmo svaki dan zajedno. Načini ionako prestanu biti važni kad se dosegne onaj nivo na kojem skupljaš novčiće rasute točno ispred tebe. Sve je... pa, skoro onako kako bi trebalo biti.]

Kao narkoman u poodmakloj fazi razmišljam kako da izvučem dan bez svoje doze. Probam staviti misli u knjigu i knjigu u misli ali bježe oboje jedno od drugog kao da to nisam ja. Kao da nisu moje ruke, moje oči. Poricala sam svaki znak i pomisao svoje ovisnosti kao što to rade oni iskusni i nesvjesni narko ljudi i mislila sam tako ću ih zavarati, tako ću te zavarati, nitko mi neće oduzeti mojih nekoliko dnevnih i pokoju noćnu. Ali ne ide to tako lako kad je jedino o čemu možeš pričati sa bar malo života i sjaja u očima ono što bi najradije sakrio od ljudi. Ne ide to tako lako kad ni tvoj diler nije više oduševljen idejom da ti nabavlja i donosi. Iako te to čini sretnom. Iako te (jedino) to čini sretnom.

Probala sam usmjeriti misli na druge stvari i mislila sam, ako se provjereno predoziram nečim drugim onda će mi biti lako skinuti se s ovih loših stvari. S ovih koje me uzdižu u nebesa, a onda me bacaju na pod ili na krevet (u mom slučaju je gore ovo drugo, jer s prvog bi možda nekada i poželjela ustati).

Tako si daleko. Tako si trajno daleko i svaki put do sad ja bih se upitala već u fazama prije ove šta to radim i gdje je smisao ubrizgavanja tebe uz silne druge ljude koje vidim oko sebe, Al navika na ljubav valjda je čudna stvar, iako mislim da ono što sam dobivala od tebe više i nije bila ljubav. Uništavam sama sebe, na kraju krajeva ti i nemaš ništa s tim. Sama sam odabrala jačinu opojnog sredstva koje ću udisati i sad mi je zrak prerijedak, a ostalog se bojim.

Razumijem tvoju preventivu. Ja uvijek razumijem sve tvoje (što je većinom moj glavni problem)i nađem ti alibi za svaki postupak. Nije da si mi nešto uradio što već sebi nisam predočila na gore načine. (Je li ovo opet opravdanje?) Razumijem da smanjuješ dozu ne bi li prestala i da svaka sljedeća riječ boli više samo zato što sam ovu prethodnu već progutala i svrstala u sebe. Smanjuješ dozu, već je nemam dva dana. Hvata me drhtavica, imam halucinacije i ne želim baš nigdje ići. Slabo se krećem i mislim da mi odumire centar za osjećaje.

Svi moji osjećaji vezani su samo uz tebe.
Šta sam to ja sebi uradila?

Nije to toliko lako kad je tvoja droga onaj koji te liječi. Kad te onaj koji te truje liječi sam od sebe. Nije to toliko lako bez želje.

A znam da sam ja kriva. Ja i nitko drugi.


[ /kuckanje nedefiniranog predmeta iritirajuće zvuči u pranoj prostoriji koja je pokušala biti toplo uređena. duboka, duboka šutnja probija sliku s voćem prekoputa reda stolica pored kojeg je mali stolić sa hrpom magazina, novina, kvaziknjižica i zaokružuje se poput Bezizlaza glavom i bradom oko cijele sobe./
-Gospođice, možete ući.
/kuc. kuc. kuc. kuc. kuc. kuc. šest koraka.
tup. vrata.
kuc kuc kuc kuc. četiri koraka. tišina./

-Lijepo. - osmijeh na dnu lica neke na prvi pogled odlučne osobe.
-Za početak, kako ste?
--Ne znam.
-U redu. /zatvara bilježnicu/ Već smo ovo prošli nekoliko puta. Ne pitam vas koliko je sati, ni tko je osvojio zadnju Nobelovu nagradu, ni bilo kakvo pitanje na koje bi "Ne znam" prošlo. Radi se o onoj unutra, i vi i ja znamo da možete to pokazati bilo kakvom gestom, bilo kojom rječju pa čak i šutnjom, ali "Ne znam" nije ništa od toga.
--Jesu riječi. Dvije.
-Ignorirat ću to da ne bi opet došli do onoga gdje uvijek dođemo. Kad se posvađamo to onda ni na što ne liči, a o definicijama "Ne znam" ne želim više raspravljati.]

So be it.

Dan je dalek od ovog, ja putujem od nekud do nekud i stajem na prvom proširenju pokraj ceste.
Zavlačim ruku na zadnje sjedalo auta i tapkam po njemu. Ne mogu pronaći. Okrenem se, hvatam torbu i vadim neki rokovničić, bit će sto i neki po redu.

Do pola ispisan tvojim, do pola mojim imenom.

Prelistam tamo do pred kraj, nalazim praznu stranicu i pišem pjesmu o putovanju s tobom. Počinjem od trena kad te nije bilo, pa sve do onog puta kad smo zajedno vozili i prešli sve ceste, kad smo se smijali carinicima i kad nam se pokvario brisač po kiši.

Tada prelazim na ono kad si sam dolazio do mene, pa bih ti otvarala vrata i obavila ruke oko tvoga vrata, tad smo putovali cijelu noć po starim danima, uspomenama, spomenarima, pismima...

Onda se sjećam kad bih ti se, kao sad, vraćala i pomislim kako je lijepo što ti mogu napisati samo sonet a da ti znaš da te beskrajno volim cijelim svojim putem do tebe.

Pomislim kako sam sretna što taj put mog voljenja vječno traje i kako sam tužna što si ti uvijek još malo dalje.

I putujem vječno do tvoga naručja.

Luk je znao danas da nisam baš od neke volje i da bih se vjerovatno dodatno namrštila kad bi mi zapeo pod zub, pa je sam skliznuo s kašike. Zahvalila sam luku i otklonila ga na rub tanjura. Baš je divan ovaj luk, pomislih. I baš lijepo što ga ne volim.

?

Željela bih napraviti nešto od života. Ide mi, bez lažne skromnosti i patetike. Stvarno sam skupila do sad mnogo događaja koje ću prepričati djeci/unucima, ako ih budem imala. Nadam se da ću imati djecu i unuke. To znači da ću poživjeti dovoljno s nekim. Ružno je kad se vjera sroza u dno grumena zemlje koju nabodeš štiklom. Zato još uvijek vjerujem u tu ljubav. Iako... Jedino što ljude dovoljno jako zbliži su tragedije. Nažalost, ljubav po logici mora biti tragedija, da bi zbližila ljude. Eh, baš tužno.

Ne želim klasični sprovod. Ne želim da svećenik govori stvari koje se slažu svima koji su umrli. Želim da dođe, obavi svoje i onda da netko koga sam voljela i volim pročita Pjesmu mrtvog pjesnika. A onda netko neka pročita Utjehu kose. A onda neka netko pročita Shine. Ne želim da svećenik zove ljude u kuću žalosti. Ne želim da onaj tko bude žalio za mnom poslužuje ljude koji će lokat i žderat povodom trunjenja moga tijela. Želim čitanje poezije na groblju. Malu ružu, ljubičicu ili svežanj lavande i Pjesmu mrtvog pjesnika ispod nje. Na papiriću. Ne želim da strunem bez stila.

!

Danas me je fasciniralo mnogo stvari.
Sunce, toplina zraka (29 stupnjeva), brzina punjenja očiju, Marina kosa i luk.

On je znao da nisam baš neke volje i sam skliznuo s kašike. O Bože, kako je divan. Kako je brižan i pažljiv samo taj luk. Lučica mala, isječena, skuhana. Kako je brižna. Znao je šta želim i da nisam neke volje. Kako je to divno što ga ne volim. Da ga volim pojela bih ga. Izmučila bih ga zubima i trunuo bi u mom želucu. Kako je divno što ga ne volim, jer moja ljubav bi ga izmrcvarila.
Da, baš lijepo što ga ne volim.

Ja ću uzeti od tebe što mi treba, ti uzmi od mene što ti treba. I tako ćemo sa svima, a zavoljet ćemo samo one koji nam dokažu da mogu voljeti nas.
Moj luče.

Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag
Želje i htjenja tvoja čudna tad su bila
Sunca sjaj u noći htjela si uvijek ti

Znala si nama novu igru nać i sretna biti
Meni si uvijek mogla prići kao nekom ko te zna i voli
Znao sam šta želiš tad

Čuj me ti, nadji snage, mijenjaj svijet
Budi ista kao more što valovima mijenja svih obala lik
Ti ćes nać pravi put jer ja to znam
Kao što si nekad mogla sa osmijehom mi reći da ostanem sam

Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag
Želje i htjenja tvoja čudna tad su bila
Sunca sjaj u noći htjela si uvijek ti

Znala si nama novu igru nać i sretna biti
Meni si uvijek mogla prići kao nekom ko te zna i voli
Znao sam šta zelis tad

Čuj me ti, nadji snage, mijenjaj svijet
Budi ista kao more što valovima mijenja svih obala lik
Ti ćes nać pravi put jer ja to znam
Kao što si nekad mogla sa osmijehom mi reći da ostanem sam


http://www.youtube.com/watch?v=B12eUg609cM&feature=related

/Nemoj da mi zamjeriš./
//Mogao bih da te volim.//

Vozila sam se poznatim putem. O, da si se bar zabio u semafor. To bi sve objasnilo, da. To bi ti dalo opravdanje, time bih te žalila, bio bi možda svjestan i možda bi ti bilo žao. Možda bih ti mogla doći u posjetu i onda bi mi objasnio čemu ova divna, tko zna koja zabluda po redu. O, da si se bar zabio u semafor.

Ležala sam na poznatom mjestu. O, da si barem otišao nekuda bez povratka. To bi bilo odlično. Za te situacije stvorila sam obrambeni mehanizam koji je nepogrešiv. Malo Balaševića, po novom i Cavea, dvije tri gorke pjesme, par loših dana i onda opet samo pisanje o nečemu što nije bilo. I što nije, prema tome, ni moglo biti. O, da si barem otišao nekuda bez povratka.

Okretala sam poznate brojeve. O, da si barem izgubio kutiju s tipkama. To bi bilo vrlo zadovoljavajuće. Čak te ne bih toliko ni krivila, rekla bih "ah, puka slučajnost, baš sam pehist, vidiš ti to..." i onda bih našla načina da te opravdam, tko zna, možda bi za promjenu i ti sam to učinio. Sve bi bilo lijepo, dočekala bih neki virtualni signal, riješili bi zaostatke, nastavili tapkati po minskom polju i sve bi bilo normalno. O, da si barem izgubio kutiju s tipkama.

Vraćala sam se doma sama po kiši. Imala sam kišobran, ali bila sam sama i po kiši. O, da si barem mrtav u meni. To bi bilo odlično, zabio bi se u semafor, otišao nekuda bez povratka a kutija s tipkama bila bi zauvijek izgubljena. Ja bih ti dolazila na grob i ostavljala cvijeće, pjesme, palila bih svijeće i razgovarala s tobom. Zaljubila bih se u mrtvu osobu koju nisam poznavala, ništa te ne bi moglo pokvariti, ništa ne bi mogao pokvariti, ništa ne bih mogla pokvariti. Bili bi super tako vječni i netaknuti, a sve bi imalo objašnjenje, sve bi bilo opravdano, normalno i neizbježno. O, da si barem mrtav u meni.

Ipak, semafor je razbijen od strane nekog drugog, ti nikuda ne ideš, samo se ne srećemo, a i kutija s tipkama te dobro služi, al ne okreće moj broj.
/Žao mi je, babe, al on je jako običan./
I što je najgore, very much alive.

http://www.youtube.com/watch?v=PFiLz97Drdg

Sve je to tematski i u bojama. Nikakve pjesme, nikakvi stihovi, nikakve melodije. Sve je u bojama.
Sjajno, sjajnije, blještavo da se ne vidi. Kao kad ti se uznoje oči, pa ne razaznaješ slova na TV-u. Titraji žice na gitari obići će cijeli svijet, a nikada nitko neće znati za njih dok se ne oboje. Titraji žice na gitari obilazit će cijelu večer, ali nikad nitko neće znati za njih dok ih ne preboji svojim markerima ili pošara svojim olovkama.

Sve je u bojama. Lakše bi bilo biti slikar nego glazbenik. Možeš nacrtati trokut i reći da je konj, svrstat će te u modernu apstrakciju i reći da si inteligentan. Glazbenik može otpjevati konj, ali nitko mu zapravo neće vjerovati da je to trokut.

Sve je u bojama. Lakše bi bilo biti slikar nego pjesnik. Možeš nacrtati portret i reći da je to zapravo životinja. Kad si pjesnik, možeš usporediti nečije lice sa životinjom, ali tada si već ocrnjen. U većini slučajeva, kad si pjesnik, si ocrnjen.

Sve je u bojama. Tematski.
Strahovi ne postoje dok se ne utjelove. A kad se utjelove onda su to bića. Zaključujem- u bićima je strah. Kako se riješiti straha? Riješiti se bića. A onda ostaneš sam. I postane te strah samoće. A ako je strah biće, jedino biće koje osjećaš kad si sam si ti. Pa te onda strah sebe. Pa se onda riješiš sebe. Ali te je strah smrti. Pa te je strah Boga. Pa te je strah raja. Pa te je strah anđela. Postaješ (živi) strah.


Vetar prosipa bokal fosfora.
Vitraz mraza na oknu prozora.
Jedne noci k'o ova, znace Bog,
doslikacu portret zivota svog.

Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumace,
djavo prste u farbu umace.

Prave si boje dodala na taj portret zivota mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, ceznjivu,
i boju breskve, neznu i sramezljivu,
setno sivu, nepogresivu.

Roze nadjoh medj' starim pismima,
modru vrpcu nad teskim mislima,
ukrah ridju iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa svece svecarske,
drap sa svilene masne becarske,
mrku s tambure tuznih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret zivota mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi stedela,
ali bez nje bi bela jos izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao sapati,
nicu u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.

A ja daltonist.

Tu večer imala sam osjećaj da sam alergična na dim cigarete.
Bilo je tu stvarno puno ljudi. Osim onih koji su meni trebali. Barem sam mislila da su mi trebali, jer, na kraju krajeva uvijek si sam sebi dovoljan. Tako sad razmišljam, a opet me potiče na ironiju to što sam to proglasila najvećom greškom nedavno. Ne svojom, uopće.
Nekako su me pekle oči i stalno su suzile, a i počela sam kihati i svrbio me nos.
Trudili su se oni napraviti mi večer zanimljivom, ali nisu mogli spriječiti da se ja sjetim svih nuspojava koje su mi cigarete ikad izazivale. I cigarete i kapljice. Sve su te nuspojave tražile od mene da mi netko treba, i upravo zbog njih bi letjele najdiskutabilnije poruke s Tonke ljubičaste i upravo zbog njih bih ja postala otvorena s emocijama. I po kiši i po snijegu i po suncu i po mjesecu. I u prolazu i bez prolaza. I slučajno i namjerno. Svakojako i na različite načine. Pomišljate da je nestabilna osoba koja se samo pod kapljicama otvara, ali nisam bila nikad žena koja će pokazati svoje pravo lice. To me, ipak, ne čini dvoličnom. Znam.
Pomislila sam kako nema smisla napustiti zabavu u vlastitoj kući prije ponoći, a kad je došla ponoć onda sam jednostavno znala da tu moram ostati još tri sata.
Zazvonila je Tonka ljubičasta i znala sam tko je, jer sam par minuta prije ugledala broj na mobitelu i pročitala poruku tog broja. Nije se nitko potpisao, ali ja sam znala tko je. To je moj Broj. žao mi je što je tako, ali nekako sam rijetko imala običaj taj Broj svrstavati s ostalim mislima. Ne zato što sam ga favorizirala, baš naprotiv. stalno sam ga numerizirala, bio je moj kvantitet bez kvalitete, moj propali plan i nedovoljan trud. ružno, znam, ali trenutno nisam pod kapljicama. Da jesam vjerovatno bih ga nazvala Divnom Osobom, ili nešto slično.
Zvuk pjesme učinio me beskrajno depresivnom i mislim čak da je tad sve počelo.
Čula sam glas ljubavi koju sam zvala takvom dok nisam vidjela osobu koja posjeduje ta glas. Da, bila sam zaljubljena u Boru Đorđevića. DOK ga nisam vidjela. a Broj , u kojeg nisam bila zaljubljena unatoč tome što sam ga gledala i gledala ne bi li postala , ubio me krvnički mojim oružjem. Pustio je pjesmu koja opisuje mene u odnosu prema njemu. To je kao da frekvencija periodu titranja pusti obrnuti razlomak. Da. Otprilike tako nekako. i da se podrazumjeva da frekvencija i period nemaju odnos da bi si puštali takve pjesme. i da je jedno od njih to, mazohistički, tražilo. Nisam ja svjesni mazohist, barem mislim da nisam. ali imam posebnu funkciju. uvijek prepoznam svoj mazohizam i najradije bih se na njega izrigala iz dubine želuca.
Jedan od takvih mazohističkih poteza bila je i ta noć poslije 3 sata, kad sam legla u krevet i izpjesmala myself to sleep. (ne pronalazim hrvatski izraz za to.)
stvar je u tome što sam, kao i uvijek, kronološki poredala sve svoje situacije i tu večer čim sam osjetila malo melankolije. i u tome što sam iluzije svrstavala u svaku od njih. bez pitanja, kao bez ikakve sumnje da bi on tu trebao biti, kao znak jebene nade da hoće. iz te iste kurve sam opet pogazila sve one beskapljične prioritete i iskoračila ispred razumne sebe.
I onda se prelomilo.

Tu večer imala sam osjećaj da sam alergična na dim cigarete.
Nekako su me pekle oči i stalno su suzile, a i počela sam kihati i svrbio me nos.
Pomislila sam kako nema smisla napustiti zabavu u vlastitoj kući prije ponoći, a kad je došla ponoć onda sam jednostavno znala da tu moram ostati još tri sata.
Zvuk pjesme učinio me beskrajno depresivnom i mislim čak da je tad sve počelo.
Jedan od takvih mazohističkih poteza bila je i ta noć poslije 3 sata, kad sam legla u krevet i izpjesmala myself to sleep. (ne pronalazim hrvatski izraz za to.)



NE DA MI SE VIŠE.
tko me želi vidjeti emotivnu neka me ukapljiči ili neka me potraži u dva poslije ponoći- kad spavam.

i onda sam se sjetila rečenice gospodina kutije s bojicama.
Je li slučajna povezanost španjolske i hrvatske riječi iz naslova?